Klimatske promjene definirane su kao "promjene u uobičajenim obrascima vremena u duljem periodu "najčešće dekadama ili duže"" (Australian Academy of Science, 2010.). Proces klimatskih promjena vrlo je dobro istražen i shvaćen. Već je u kasnom 19. stoljeću bilo poznato da će povećanje količine ugljikovog diokisda (CO2) u atmosferi "djelovati poput dodatne izolacije u atmosferi, zadržavajući više topline bliže površini zemlje". Emisije stakleničkih plinova imaju ključnu ulogu u određivanju klime i nastanku klimatskih promjena. U stakleničke plinove ubrajamo vodenu paru, ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4), didušikov oksid (N2O), klorofluorougljike (freoni), ozon, sumporov dioksid (SO2).

Ti plinovi funkcioniraju kao svojevrsni izolacijski pokrivač, zadržavajući temperaturu na površini zemlje. Međutim, na koncentraciju tih plinova u atmosferi, osim u slučaju vodene pare, bitno utječu ljudske aktivnosti. Njihova je koncentracija, posebno CO2, dramatično porasla od industrijske revolucije naovamo, naročito kao posljedica korištenja odnosno izgaranja fosilnh goriva ali i drugih industrijskih procesa poput cementne industrije ili sječe šuma za potrebe poljoprivredne proizvodnje.

CO2 je najznačajniji staklenički plin. Znanstvenici su utvrdili da CO2, za razliku od nekih drugih plinova, ima jako dugi vijek trajanja u atmosferi . Ta osobina u našoj situaciji poprima dramatične razmjere: "Zadržavanje emisija CO2 na trenutnoj razini imalo bi za posljedicu kontinuirani rast ugljikovog dioksida u atmosferi tijekom 21. stoljeća i nakon toga.... Odnosno, samo se u slučaju potpune eliminacije emisija CO2 njegove koncentracije u atmosferi mogu stabilizirati na istoj razini (Meehl et al. 2007:824-5).

Drugim riječima, kada bi danas sve aktivnosti koje dovode do emisija CO2 prestale, koncentracija CO2 u atmosferi bi nastavila rasti ali smanjenom brzinom i to nekoliko sljedećih desetljeća.

Sve više pažnje znanstvenici poklanjaju tzv. "nagloj paradigmi" u kojoj dolazi do katastrofalnih posljedica nakon prelaska određenih granica. "Nagla paradigma" povezana je s tzv. "kritičnim točkama". Kritična točka je kritična granica ili najviša dopuštena razina nakon koje stanje cijelog sustava može bitno kvalitativno promijeniti i sasvim mala promjena. Najpoznatije kritične točke su topljenje grenlandskog ili zapadno-antarktičkog ledenog pokrova, koji u oba slučaja mogu dovesti do znatnog globalnog podizanja razine mora. Još jedna od kritični točaka je propadanje amazonskih šuma.

Preuzeto iz knjige "Justice for Future Generations, Climate Change and International Law", Peter Lawrence, 2014.)

Program Ujedinjenih naroda za okoliš osnovao je 1988. godine međunarodno tijelo za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC). To je tijelo predvidjelo sljedeće posljedice klimatskih promjena:
- podizanje razine mora
- utjecaj na ljudsko zdravlje uključujući i porast smrtnih slučajeva kao posljedica sve učestalijih ekstremnih vremenskih (ne)prilika, poput poplava, oluja ili toplotnih udara
- širenje zaraznih bolesti na sve šira područja
- sve češće i jače suše
- ubrzano istrebljenje različitih vrsta
- acidifikacija oceana

Neki od tih utjecaja su nepovratni, poput gubitka vrsta ili acidifikacije oceana.

Značaj šuma u ublažavanju posljedica klimatskih promjena

Jedan od načina da se ublaži efekt emisija stakleničkih plinova je pošumljavanje. Šume su ekosustavi koji su u stanju fiksirati velike količine ugljika. Stoga dobro upravljanje šumama i plansko pošumljavanje mogu doprinijeti smanjivanju efekta staklenika. I Kyoto protokol u strategiji ograničavanja klimatskih promjena navodi kao važan doprinos šuma u izmjeni bilance emisija i apsorpcije CO2 (države potpisnice obvezale su se da će provoditi mjere za kontrolu i redukciju emisija stakleničkih plinova koje će pratiti i druge mjere, posebno u šumarstvu i poljoprivredi koje bi doprinosile ostvarenu ciljeva Kyoto protokola). Efekt apsorpcije i fiksiranja amtosferskog CO2, dakle, može biti povećan povećanjem površine pod trajnim šumama.

Poznato je da su šume drugi po važnosti proizvođač kisika na našoj Zemlji, odmah iza fitoplanktona iz mora i oceana. Gotovo 12 sati na dan listovi iz atmosfere vežu ugljik-dioksid potreban za proces fotosinteze. U tome se procesu oslobađaju i velike količine kisika. Tijekom jednog dana, jedan hektar šume veže čak oko 900 kg ugljik-dioksida, a u isto vrijeme oslobađa oko 600 kg kisika. Na taj način zelenilo smanjuje koncentraciju otrovnog ugljik-dioksida u zraku i povećava koncentraciju kisika, životno važnog plina za gotovo sve žive organizme na Zemlji, pa šume opravdano nazivamo plućima našeg planeta. Zbog toga krčenje šuma i njihovo uništavanje radi dobivanja novih obradivih površina ili radi širenja naselja, veoma je štetno i trebalo bi ga smanjiti na najmanju moguću mjeru.

Zelenilo može znatno pročistiti atmosferu i smanjiti koncentraciju štetnih plinova u zraku. Osim što upija vrlo velike količine ugljik-dioksida, o čemu je već bilo riječi, listovi upijaju i druge štetne plinove iz atmosfere. Mjerenjima je ustanovljeno, da je u parkovima koncentracija sumpor-dioksida (SO2) manja čak za 50 posto nego u gradskim ulicama, manja je također i koncentracija plina ugljik-monoksida (CO). Osim što upija štetne plinove, list apsorbira na svojoj površini i prašinu, dim i čađu. Te se čestice lijepe na površinu lista, radi toga ih više apsorbiraju one biljne vrste, koje imaju hrapavu ili ljepljivu lisnu površinu. Radi toga se industrijske zone u gradovima od stambenih naselja i drugih područja, odvajaju širokim nasadima zelenila, koje nazivamo tampon-zonama zelenila. Mjerenja su pokazala, da je jedna takva tampon-zona smanjila koncentraciju ugljik monoksida na 44 posto njegove veličine i to na 22 metra udaljenosti od ceste. Koncentracija CO je mjerena iza postavljene tampon-zone zelenila koja je posađena uz cestu. Također je dokazano, da šuma upija i do 70% prašine iz zraka i do 50% SO2 ispuštenog iz tvornica.

Ispitivanja pokazuju bjelogorične vrste drveća i grmlja upijaju znatno više štetnih tvari od crnogoričnih. To je stoga što im je lisna površina veća. Što je lisna površina hrapavija, bolje i više upija štetne tvari. Tako je u tampon-zone najbolje saditi bukvu, grab, platane, brijest, gorski javor, hudiku i druge. Zimi, kada listopadna bjelogorica izgubi svoje listove, upijanje potpuno preuzimaju zimzelene bjelogorične vrste i crnogorica. Spomenuta hudika je zimzeleni grm krupnih, hrapavih listova, vrlo otporna na onečišćenje zraka. Radi toga se često sadi uz ceste kao zaštitno zelenilo.

Preuzeto s: http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/cehulic/zelenilo.htm

Način izračunavanja mjera kompenzacije za emisije CO2

Na temelju istraživanja provedenog u Regiji Emilia Romagna u Italiji i financiranog javnim novcem, dobiven je rezultat odnosno uspjela se kvantificirati orjentativna količina CO2 koju mogu fiksirati stablašice. Došli su do zaključka da na srednje plodnom tlu, nasad oraha godišnje fiksira 4,21 tone CO2 po hektaru. Budući da je vijek njihovog trajanja prosječno 30 godina, količina fiksiranog CO2 u tom periodu po hektaru je 126,4 tone (uzet je prosjek od 278 stabala po 1 hektaru).
Naravno, za svaki se pojedini konkretni slučaj izračuni moraju raditi na temelju kvalitete tla na lokaciji i lokalne vegetacije. Dakle, radi se o pristupu koji bi se trebao koristiti prilikom računanja mjera kompenzacije za emisije CO2, a ne o stvarnim brojkama upotrebljivim u svakom slučaju.

Premda je nerealno očekivati da bi se nova sadnja mogla dogoditi u opsegu u kojem bi se u potpunosti kompenzirale štetne emisije prometa, ovu kompenzacijsku mjeru trebalo bi koristiti uvijek barem u nekom simboličnom opsegu.