Jedna od aktivnosti projekta Communities go Circular / Kružne zajednice bila je ispitati kakav odnos imamo prema popravcima, a posebno koji su to čimbenici koji nas motiviraju na popravak ili nas od njega odvraćaju.

Anketni upitnik bio je otvoren od sredine svibnja do sredine srpnja 2024., dostupan u online obliku. Svi partneri projekta distribuirali su ga putem svojih kanala i uz pomoć partnerskih organizacija. Ukupno je upitnik u cijelosti ispunilo 779 sudionika: 209 (26,82 %) na slovenskom, 148 na hrvatskom (18,99 %), 396 na talijanskom (50,83 %) i 26 na engleskom jeziku (3,33 %). Gotovo dvije trećine ispitanika bile su žene (65,85 %). Najvećim dijelom dosegnuta je populacija starija od 55 godina (39,67 %), zatim osobe između 45-54 godina (26,83 %) te 35-44 godine (21,18 %). Najviše ispitanika ima VII. stupanj obrazovanja (30,55 %), slijede VIII. (18,74 %) i VI. stupanj (16,17 %). 15,02 % ispitanih odgovorilo je da je njihov prosječni mjesečni bruto prihod po kućanstvu između 1501-2000 eura, 12,58 % zarađuje između 1000 i 1500 eura, a 12,45 % između 2000 i 2500 eura.

U posljednjih godinu dana 556 (71,37 %) ispitanika odnijelo je neki proizvod na popravak, pri čemu prednjači popravak odjeće (58,99 %), prijevoznih sredstava (56,47 %) i obuće (48,56 %), dok se najmanje odlučuju za popravak hobističkih alata (6,47 %), dodataka za dom (7,55 %) i sportskih rekvizita (9,71 %). Na pitanje gdje nose proizvode na popravak, većina ispitanih odabrala je opciju "majstor, obrtnik", dok je nešto više od polovice (51,44 %) odabralo i službeni servis. Ispitanici su za popravke u prošloj godini potrošili prosječno 448,20 eura, pri čemu su primjetne razlike između nacionalnosti – Talijani su potrošili najviše, prosječno 485,80 eura, dok su Slovenci i Hrvati potrošili gotovo jednako: 378,53 eura, odnosno 377,89 eura.

Još češće nego što proizvode odnose na popravak, ispitanici ih popravljaju sami: u posljednjih godinu dana 80,23 % ispitanika sami su popravljali predmete (86,65 % Slovenaca, 81,76 % Hrvata i 76,77 % Talijana). I u tom slučaju ispitanici su najviše popravljali odjeću – više od tri četvrtine ispitanika popravljali su odjeću (75,90 %). Visoko su rangirali i namještaj (52,70 %) te dodaci za dom (44,06 %), dok se sami najmanje prihvaćamo popravka velikih kućanskih aparata (10,61 %) i sportskih rekvizita (12,05 %). Većina ispitanika (88,16 %) u kući ima alat potreban za popravke.

Anketa je ispitivala i stavove o prihvatljivoj cijeni i starosti proizvoda za popravak. Na prvo pitanje više od polovice ispitanika (57,89 %) ocijenilo je da prihvatljiva cijena ovisi o proizvodu, dok su ostali odgovori bili podjednako raspoređeni između mogućnosti odabira više stupnjeva niže cijene i da cijena nije važna. Slično je bilo i kod pitanja „Koliko star može biti proizvod da biste razmišljali o njegovom popravku u slučaju kvara?”. Gotovo polovica (48,91 %) odabrala je odgovor da ovisi o proizvodu, dok trećina (36,46 %) smatra da starost nije važan faktor.

Središnji dio upitnika bio je posvećen ispitivanju stajališta o različitim čimbenicima koji utječu na popravke. Ispitanici su za svaku od tvrdnji odabrali stupanj slaganja na Likertovoj ljestvici od 1 (uopće se ne slažem) do 5 (potpuno se slažem). Tvrdnje za ovaj dio upitnika prevedene su i djelomično prilagođene lokalnom kontekstu na temelju istraživanja autora Nazlı Terzioğlu (2021).
 

Najviši stupanj slaganja dobile su tvrdnje: „Proizvod nosim na popravak kad se pokvari ako/zato što...”: „Brinem se zbog rastuće količine otpada, na taj način činim nešto dobro za okoliš (4,3) ... Trebam taj proizvod, redovito ga koristim i želim ga ponovno koristiti." (4,1), ... "Proizvod je dobre kvalitete." (4,0) i "Znam kome mogu odnijeti proizvod na popravak." (4,0). Visoko su rangirale i tvrdnje: "Proizvod popravljam sam kad se pokvari ako/zato što... Proizvod je lako popraviti." (3,9), ... "Potrebni materijali i rezervni dijelovi za popravak proizvoda su dostupni." (3,9), "Proizvod nosim na popravak kad se pokvari ako/zato što... Popravljeni dio je izdržljiv i proizvod se neće brzo ponovno pokvariti." (3,9), "Ispravno je popravljati proizvode, osjećao/la bih se loše da to ne učinim." (3,9) i "Time šaljem poruku ljudima oko sebe i potičem ih na popravke." (3,9). Najviše tvrdnji s visokim stupnjem slaganja opisuje tehničke čimbenike koji utječu na popravak. Ispitanici se najmanje slažu s tvrdnjama: "Proizvod nosim na popravak kad se pokvari ako/zato što... Popravljeni proizvod ne izgleda kao da je popravljan jer želim izbjeći stigmu." (2,6), ... "S popravkom proizvod postaje jači." (3,1), ... "Mogu popravkom proizvod učiniti zanimljivijim bez da umanjim njegovu estetsku vrijednost." (3,2) i ... "Popravak proizvoda ne zahtijeva puno vremena." (3,2).

Odgovori na pitanje o tome što je Pravo na popravak bili su gotovo izjednačeni: 52,50 % je već čulo za taj izraz, najviše ispitanika u Italiji (56,06 %). Ispitanici su pravo na popravak najčešće definirali kao mogućnost popravka (28,72 %), obavezu proizvođača (23,14 %) i pravo potrošača (22,87 %). Ekološki aspekt spomenulo je 14,63 % ispitanika, dok je zakonodavstvo navelo njih 7,71 %.

Velika većina ispitanika smatra da bi u njihovoj zemlji trebalo uvesti sniženu stopu PDV-a za popravke (98,46 %), a nešto manje (90,50 %) smatra da bi ih takva mjera potaknula na češće popravke. Također, 92,55 % ispitanika izjavilo je da bi ih na češće popravke motiviralo uvođenje vaučera za popravke. Ispitanici iznimno cijene i ocjenu popravljivosti proizvoda – 93,58 % izjavilo je da bi razmotrilo ocjenu popravljivosti prilikom kupnje proizvoda. No, tumačenje ove ocjene varira: na pitanje što bi značila ocjena popravljivosti od 3,5 na skali od 10, više od polovice ispitanika (52,14 %) vjeruje da je proizvod loše popravljiv ili teško popravljiv, dok 42,77 % misli da se proizvod ne isplati popravljati. Više od 17 % izjavilo je da ne zna kako procijeniti popravljivost, a 4,17 % bi tražilo više informacija. Samo 3,33 % ispitanika smatra ocjenu 3,5 dobrom ili prihvatljivom za popravak. Nešto manje od trećine ispitanika (32,86 %) upoznato je s platformama koje promoviraju ponovnu uporabu.

Zanimala nas je i učestalost popravaka među različitim skupinama: žene su nešto češće nosile proizvode na popravak nego muškarci (72,71 % naspram 68,09 %), no razlika je izrazitija s obzirom na dob: 75,40 % osoba starijih od 55 godina odnijelo je neki proizvod na popravak u posljednjih godinu dana, dok je to učinilo samo 56,82 % osoba starih između 25 i 34 godine. Učestalost popravaka povećava se s razinom obrazovanja (osim za razine I i II gdje je bilo manje od 10 ispitanika): u posljednjih godinu dana 58,06 % osoba s III. stupnjem obrazovanja odnijelo je neki predmet na popravak, dok je to učinilo 80,82 % osoba s VIII. stupnjem obrazovanja. Djelomično utjecaj na učestalost popravaka ima i prihod kućanstva: 68,25 % onih koji zarađuju manje od 1000 eura bruto po kućanstvu odnijelo je neki predmet na popravak u posljednjih godinu dana, dok je to učinilo 69,39 % osoba koje zarađuju između 1000 i 1500 eura. U višim prihodovnim razredima postotak je veći od 70 % (najviši, 85,71 %, među onima koji zarađuju između 4500 i 5000 eura).

Ispitali smo i razlike u vlastitim popravcima. Ovdje su muškarci bili nešto aktivniji (81,71 % naspram 79,53 % žena), a najčešće popravke obavljaju osobe u srednjim godinama (84,24 % osoba starih između 35 i 44 godine i 83,25 % osoba starih između 45 i 54 godine). Među mlađima (25-34) i onima starijima od 55 godina postotak je bio oko 76 %. Vlastiti popravci rastu s razinom obrazovanja od III. (74,19 %) do VI. stupnja (84,13 %), no zatim opet opadaju – 78,08 % ispitanika sa VIII. stupnjem obrazovanja popravljalo je proizvode u posljednjih godinu dana. Nije pronađena značajna povezanost ili razlike između razina prihoda kućanstava po pitanju vlastitih popravaka.
 

Anketa je provedena u okviru projekta "Communities Go Circular". Projekt financira Europska unija u sklopu programa „Građani, jednakost, prava i vrijednosti (Citizens, Equality, Rights and Values programme, (CERV)”. Izražena stajališta i mišljenja, međutim, odražavaju samo stajališta i mišljenja autora i ne predstavljaju nužno ona Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Za njih se ne mogu smatrati odgovornima niti Europska unija niti EACEA.