ZNAČAJ POVIJESNIH POVEZNICA I KOLEKTIVNOG SJEĆANJA U SAMOSPOZNAJI I SAMOODREĐENJU: "NE LOMITE MI PINOVE..." Darko Dukovski, Puljanin u stalnom zvanju Borba za Lungomare postaje borba za demokratsko pravo građana na fizičku i psihološku kontrolu neposrednoga životnog prostora koji je sve važniji kako se grad širi i doživljava preobrazbe. Ona je uvjetovana osjećajem pripadnosti zajednici ("...jer će nas vjetrovi otpuhati..."), ali i čvrstom nakanom suprotstavljanja samovolji i nametanju rješenja sve otuđenije vlasti i sebičnih interesa moćnih lobija. Tko to može osporiti? Cijenjeni skupe, dragi sugrađani, teško je do kraja shvatiti značaj i veličinu vlastita grada, čak i u slučaju spoznaje njegova povijesnog razvitka. Ipak, preko vlastitosti života i grada, iz perspektive povijesti (koja ima značaj dugoga trajanja), postavljamo temelje navlastitosti ili samosvojnosti, rekli bi neki – identitetâ istih. Čovjek gradi grad, ali i grad gradi čovjeka. Kraj interakcije jest kada čovjek i grad postanu jedno, što mi, a ni naša djeca, kako je krenulo, neće doživjeti. Na filozofskoj razini imamo mogućnost raspravljati o gradu kao mjestu bivanja i samospoznaje čovjeka i njegova bitka. Grad može postati mjestom prihvaćanja i osjećaja cjeline u interakciji njegovih dijelova i svekolikih razlika njegovih stanovnika. Nadasve razlika u promišljanju grada i vizija njegove budućnosti. Pokazalo se da je sadržaj "Uvoda u kolektivno sjećanje: grad i građani…" iz knjige "Povijest Pule: Deterministički kaos i jahači Apokalipse" primjeren današnjim zbivanjima vezanim uz uklanjanje i devastaciju (prenamjenu i preoblikovanje) nekih dijelova našega životnog prostora sa značajem živoga kolektivnog sjećanja i mjesta koje su uživali naraštaji građana kao što je između ostalih i područje Lungomarea. To me kao građanina ovoga grada nagnalo progovoriti o vrijednosnim kategorijama i mentalnim potrebama njegovih stanovnika. Ne čak prvenstveno s namjerom, primjerice, sprečavanja devastacije dijela Lungomarea, pod svaku cijenu, nego više s rezignacijom pomiješanom s tugom, sjetom, zbunjenošću i ljutnjom prema onima koji o kolektivnom mementu i povijesnim poveznicama ne razmišljaju ili bahato smatraju nevažnim u odnosu na moguće materijalne probitke. Na razini vlastitih poveznica i uključenosti u kolektivni memento moja je potreba za unaprijeđenim i obnovljenim (a ne devastiranim) Lungomareom nedvojbena. Te su borove u vremenu poraća i ponovnoga naseljavanja grada nakon egzodusa, sadili i moji roditelji u procesu oplemenjivanja grada (stvaranje ugodnoga životnog prostora) u zajedništvu s ostalim sugrađanima i u kojemu su ostali živjeti a naposljetku i u kojemu sam se rodio. Lungomare je sa svojom "pinetom" neraskidivo vezan uz sva razdoblja moga života. To je mjesto stjecanja životnih iskustava i ne manje važno sjećanja vezana uz ljetne praznike, kupanje (na Valsalinama sam naučio plivati, roniti i skakati), igru, bezbrižnost mladenaštva, prve ljubavi, ugodne opuštajuće šetnje i neizmjerno zadovoljstvo što tako nešto u mom gradu uopće postoji. Ta sjećanja i spoznaja vezanosti čine me onakvim kakav jesam. Padaju mi napamet stihovi jednoga od bardova moga naraštaja koji pogađaju osjećaje i koje bih ovom prigodnim parafrazirao: "Ne lomite mi pinove bez njih će me vjetrovi otpuhati, pustite ih, moraju mi čuvati jednu tajnu zlatnu kao dukati –Ne lomite mi pinove, pod njima sam je ljubio…". Susprežem se dopisati posljednju strofu pjesme jer vjerujem u dijalog. Pratim i promišljam svoj grad, jasno mi je da raste, da se širi, jasna mi je nužnost njegove preobrazbe ali neprihvatljivi su mi smjerovi kao i ozračje u kojemu i po kojemu se mijenja. U svim tim mijenama, ma kakve one bile, duša grada i njegovih "onih-prije" i "sada-tu" stanovnika mora biti sačuvana kako bi je "oni poslije" mogli baštiniti i dograditi, odnosno kako bi nas postali svjesni baš kao što smo i mi svjesni naših predaka-sugrađana. Inače ćemo postati izgubljeni i nespoznati u vremenu i prostoru. Onemogućavanje ili zatomljivanje kolektivnoga sjećanja bitno otežava definiranje i uspostavu identiteta i poveznicâ, posebice onih budućih. To znači neodgovorno i sebično uskratiti elemente samospoznaje onima koji dolaze poslije nas. Hoće li nas oni zbog toga proklinjati (ako nas uopće budu svjesni) i kakvima će nas ocijeniti? Bog prašta ali ne i povijest. U samospoznavanju i samoodređivanju, iliti filozofskim rječnikom rečeno: "sebe-samo- postavljanju" u sve-vremenu vlastita postojanja (što dakako, zahvaća i "ovo-sada-tu-vrijeme") i sve-vremenu postojanja grada i njegovih stanovnika prošlih pa i onih budućih, povijesne su poveznice ključne u razumijevanju ovih složenih procesa a naposljetku i oblikovanju odnosâ pojedinca prema gradu i sugrađanima (dakako, i obratno). To naravno podrazumijeva jedinstvo različitosti subjekata ovih odnošaja ali i ono najvažnije - zajedničko djelovanje i odgovornost a u ovom slučaju ona nedostaje i mora se uspostaviti. Kolektivno sjećanje samo je jedna od izvanredno vrijednih poveznica, spojnica prošlih naraštaja s budućim. Ono je potrebno za (mentalno) "zdravi" život odnosno sinergiju urbane zajednice kao preduvjet svekolike održivosti, opstanka napose. "Nikad ne zaboraviti" više je prokletstvo nego dar – rekao bih. Prokletstvo, koje uspostavlja temporalne veze onih prije, nas sad i onih poslije. Spoznaja o važnosti, vrijednosti, značaju i značenju grada ili njegovih sastavnica bila je stalno intelektualno, političko, društveno i duhovno opterećenje čovjeka-građanina, koja se kao naslijeđena svijest – kolektivni memento i baština – pronosi kroz vrijeme. Takva postojeća svijest nastoji čuvati i sačuvati baštinjeno, ali jednako tako na spoznaji baštinjene prošlosti stvoriti i neke nove vrijednosti za budućnost. Jer grad se nikada nije gradio niti se gradi za sadašnjost. I u prošlosti se gradilo za budućnost. Također se rušilo i razgrađivalo za budućnost. Koliko je to bio težak i nesnosan teret, najbolje govori upravo povijest našega grada. Dok se s jedne strane čovjek borio kako bi gradio i izgradio sebe i dobro u sebi, gradeći grad koji bi to dobro udomio, jednako je tako služeći "destruktivnim silama zla" u sebi, taj grad rušio, pljačkao, palio i devastirao za sebične interese i materijalne probitke a u ime općega dobra i napretka. Ruševine i zgarišta bila su ujedno prigoda za novu gradnju, nove urbanističke ideje i smjerove, što je u načelu uvijek predstavljalo neku novu prijelomnicu u povijesti razvitka grada i njegovih stanovnika (i starih i novih). Stvaralaštvo i rušilaštvo prirodno se izmjenjuju – to je svima jasno i nijedno od ovih stanja nema apriorne etičke predznake dobra ili zla. Nešto što je stvoreno ne mora biti dobro, niti je zlo sve što je rastrojeno. Dobro i zlo se, začudo, ne vežu uz tehniku, nego uz svijest i samosvijest. Odredba o prošlom dobru ili zlu ovisi o svijesti–samosvijesti nekadašnje gradske populacije, a ne o svijesti–samosvijesti današnjega naraštaja, koji pokušava razumjeti povijesne mijene prevodeći prošlost u sadašnjost. Nemojmo to nikad zaboraviti. Povijest jednoga grada povijest je čovjeka – jedna jedinstvena biografija – i jedna sudbina. I kolikogod ta povijest izgledala naoko kaotičnom i neurotičnom, isprekidanom i ispresijecanom uništavanjem, razaranjem i paljevinama, jednako je toliko to i povijest gradnje i optimizma, življenja i prožimanja novoga sa starim, dobroga s još boljim. Zato, kada povremeno svjesno ili nesvjesno provjeravamo jesmo li i koliko na putu da dokinemo vlastitu povijest, ustvari pitamo koliko smo i kamo dospjeli u dokidanju vlastite povijesti kao "vlastita života" u "vlastitu gradu"? Jer naša je povijest u biti naš grad, u njemu hodamo, spavamo, jedemo, pijemo, govorimo, radimo i biološki se obnavljamo, u i o njemu mislimo, zapravo i nadasve živimo i, naposljetku, umiremo, otvarajući vrata budućnosti. U Puli su se događali procesi koje je još 70-ih godina 20. stoljeća objasnio francuski intelektualac, filozof i sociolog Henri Lefebvre po kojemu ljudi, građani s urbanistima, ili bez njih, proizvode specifičan fizički okoliš, koji zatim svjesno, ali i nehotično "oplemenjuju" svojim navikama, kulturom, praksama, htijenjima i običajima. Lungomare je nedvojbeno tako proizveden okoliš–životni prostor, dio kolektivnoga mementa i direktna povijesna poveznica nekoliko naraštaja Puljana. Lungomare je specifični prostorno-socijalni entitet, koji postoji i opstoji u memoriji svakoga od nas. Njegova je socijalna komponenta daleko značajnija od fizičko-prostorne (iako ni ona nije zanemariva). A ono što je vrlo važno: svako je naše iskustvo vezano uz Lungomare individualizirano, ali i grupno proživljeno. Istina, to je iskustvo zarobljeno u jednome vremenu i prostoru ali prožima cijelo naše biće. I to je nešto što nas povezuje i ostvaruje kao Puljane. To je susretište na kojemu smo se prepoznavali i upoznavali kao sugrađani. Mjesto ljubavi i prvih ljubavnih iskustava, gradska plaža i mjesto zabave, odmora u hladovini i mirisu borova. Bilo je ono i moto i auto trkalište, biciklistička rajska staza, mjesto proslava mature ali i ružnih i grubih događaja. Čovjek bi rekao – sve u jednome. Jedino još nije bilo mjesto gradskoga pročistača. Vjerovao sam da to plemenito i za nas građane Pule važno mjesto treba unaprijediti te ga još više približiti sugrađanima. U mojoj glavi to je bila sudbina Lungomara. Lungomare je prekrasna baština, naraštajima oplemenjeni okoliš (istina, malo zapušten ali obnovljiv) i dobro svih građana Pule i onih koju Pulu vole. To nije samo mjesto uživanja, opuštanja i rekreacije, Lungomare je zajedničko iskušenje ali i odgovornost za buduća pokoljenja Puljana. No, u ovom trenutku Lungomare za sve građane Pule ima posebnu vrijednost i značenje. Borba za Lungomare postaje borba za demokratsko pravo građana na fizičku i psihološku kontrolu neposrednoga životnog prostora koji je sve važniji kako se grad širi i doživljava preobrazbe. Ona je uvjetovana osjećajem pripadnosti zajednici ("…jer će nas vjetrovi otpuhati…"), ali i čvrstom nakanom suprotstavljanja samovolji i nametanju rješenja sve otuđenije vlasti i sebičnih interesa moćnih lobija. Tko to može osporiti? Dixi et salvavi animam meam! (Rekoh i spasih dušu svoju!) Darko Dukovski