PULEŽANSKA OAZA "Stoga upućujem apel svima onima koji odlučuju o budućnosti nama jedine šetnice, jedine rive izvan grada i korzu uz more, jedinoj gradskoj oazi Pule – naš Lungomare, da ga oblikuju bez betona i bagera, u puležanskom duhu kakav zaslužuje!" Na molbu da nešto kažem o očuvanju Lungomare nisam se odazvala ni zbog ekološke osvještenosti ni zbog nostalgije koje u meni uvijek ima, već zbog pulskog trenutka. Ekološki nisam dovoljno osvještena; moj svijet ulice su grada, asfalt gdje sam rođena, a izlazak u prirodu su mi parkovi uz neizbježne zvukove gradske vreve. Moram priznati nešto što je nepopularno: više me diraju razrušene fasade, nestajanje mitskih mjesta moga grada, negoli pitanje očuvanja baš svakog stabla ili grma u Puli. Nisam „zelena“ i premda sa simpatijama gledam na njihove akcije i mnoge podržavam, svaki put me začude kad ne raspoznaju urbane zahtjeve suvremenog grada, jer koliko god spašavanje jednoga stabla bilo simpatično neće ovaj grad učiniti boljim i ljepšim. No Lungomare za mene nije pitanje ni ekologije ni svjetonazora Zelenih , iako on jest zelena i modra oaza grada, Lungomare za mene je pitanje dostojanstva Puležana i Pule. Ne znam ni jednog Puležana koji neće spomenuti Lungomare kad govori o svom djetinjstvu, prvim platonskim ljubavima, noćnim šetnjama, početnim alkoholnim iskustvima... Povijest se ponavlja i dan danas, kao i nekad, i sadašnje generacije odrastaju uz jednako Lungomare, ovu našu uistinu jedinu mediteransku šetnicu, zapravo gradsku rivu izvan grada. Kad smo već kod neizbježne nostalgije zvane Lungomare, nisam sigurna, sjećam li se svojih osobnih doživljaja, tuđih razgovora ili pak nekog kolektivnog mita. Bez sumnje isprepleli su se mnogi životi, sjećanja mnogih generacija baš na potezu od Valkana do Mornara. Lungomare imalo je i ima još uvijek značaj koji valja i treba sačuvat, značaj koji je u Puli imalo samo kultno Korzo. Ponavljam, gradsko sam dijete i moje Lungomare, kao kod većine Puležana, počinje s lungomarskom fotografijom: uz ogradu sam Valkana, dvije su mi godine, obučena sam za „izlazak u grad“, u plisiranoj suknjici ispod koje viri podsuknja, držim se nesigurna za ogradu, a uz mene je moj mladi otac , liči na Celentana, nonšalantna poza, crne naočale kakve su nosili svi „frajeri“ šezdesetih... Očito je, izveo je kćer u tada pomodnu šetnju duž Lungomare i zamolio Orela ili Pikija da zaustavi trenutak. Petnaest mi je godina već, ljeto pred polazak u Gimnaziju, idem svaki dan na Lungomare pješke s Montezara, s malom končanom torbicom u koju ništa ne stane i šugamanom preko ramena, dakako imam svoju stijenu, svoj ulazak u more, svoj dio šumice, prvo pravo društvo „ s mora“, pancade, točade, kartanja, stidljivi pogledi, prolongirani odlasci... Sljedećih godina, onih potpuno bezbrižnih, kad je sve izgledalo moguće i sasvim dostižno, sazrela sam za prva noćna kupanja na Gortanovoj, ritualni prvomajski skok s Pećine u hladno more , pratila utrke motora, iskusila prva pijanstva, naslušala se srcedrapajućih gitara i onih nekoliko „milozvučnih“ pjesmuljaka, koje i danas zovem zajedničkim imenom „Crni leptiru“. U kasnim sam tridesetima, majka, ritualno dolazim s kćeri na Gortanovu, biramo oblutke, svugdje ih je po stanu, u kupaonici, po sobama, izviruju ispod svih kreveta, stolova, ali mi uporno dovlačimo nove. Odzvanjat će mi zauvijek: „Mama gledaj, ovo je za tebe, našla sam ti kamen kao srce“. Pola stoljeća je iza mene, ponovno sam na Lungomare gotovo svakoga dana, šetam često sama i promatram, opet ona moja stijena, ulaz u more, moj dio šumice, sve mi je mirnije, pitomije, gledam nove članove Kluba „Lungomare“ koji su tek započeli začarani puljski krug kojega ja pomalo završavam. Upravo zbog tih i budućih „novih članova“ upućujem ovaj apel ne samo za očuvanje predivne šume („moje šumice“), ne samo iz već dosadne mi nostalgije, već prije svega zbog mediteranske promenade gdje skladno žive, susreću se i s osmjehom mimoilaze, majke s tek rođenim bebama, mladi sportaši, zaljubljeni parovi, gospođe i gospoda u godinama, biciklisti i roleri, šetači koji zastaju i čavrljaju, riječju Puležani, istinski građani (pa zašto ne i malograđani) koji doista poznaju i nastoje sačuvati duh grada. Stoga upućujem apel svima onima koji odlučuju o budućnosti nama jedine šetnice, jedine rive izvan grada i korzu uz more, jedinoj gradskoj oazi Pule – naš Lungomare, da ga oblikuju bez betona i bagera, u puležanskom duhu kakav zaslužuje! Magdalena Vodopija