"Nebrojene pulske građanske inicijative zadnjih su nekoliko godina - suočene s demokratskim deficitom nositelja političke moći, a posljedično i neuvažavanjem mnogobrojnih zahtjeva za većim stupnjem građanskog sudjelovanja u procesu donošenja odluka – shvatile da "pravo na grad nije samo pravo na pristup onome što već postoji, nego i pravo da ga mijenjamo u skladu sa svojim željama." “ Na otvaranju izložbe "Lungomare: dio kolektivne memorije i osjećaja pripadnosti gradu u Domu hrvatskih branitelja 4. srpnja 2102. Željko Marković, sociolog, organizator Jazzbine za čijeg je postojanja u proteklih 18 godina u Puli organizirano preko 300 koncerata jazz glazbenika i pokretač i urednik internetskog portala Pulski.hr, održao je dojmljiv govor kojim je izložbu smjestio u širi kontekst, uputivši oštru kritiku političkoj poziciji u gradu i ocijenivši slabosti ostalih društvenih aktera u gradu, na kojima leži dio odgovornosti za trenutnu vrlo lošu situaciju u gradu. OVAJ GRAD NEMA DRUŠTVENO RELEVANTNIH, SLOBODNO MISLEĆIH INTELEKTUALACA KOJI BI SVOJIM AUTORITETOM UPOZORAVALI I BILI DOBRI I KOREKTIVNI DUH GRADA Elementi društvene kohezije lokalne zajednice do zabrinjavajućih su razmjera poremećeni. Nametnuta podjela po principu "ako nisi za nas, onda si protiv nas" dovela je do toga da taj princip postaje dominantan prilikom konstruiranja elementarnih društvenih vrijednosti i normi. Politička pozicija je tu ponajviše odgovorna. Ona nije uspjela ponuditi kulturu upravljanja koji bi na temeljima dijaloga, suradnje, stručnosti i građanske participacije sačuvala o sebi sliku pouzdane, transparentne, kompetentne i od različitih privatnih, političkih, interesnih izvorišta moći, neovisne javne uprave. Drugim riječima, povjerenje građana u institucije sustava su na izrazito niskim granama. Od odgovornosti nije pošteđena ni politička opozicija koja, iako ponekad gađa u suštinu problema, ne uspijeva jasno artikulirati svoje ciljeve, metode su nerijetko promašene, niti joj polazi za rukom kroz institucionalnu proceduru ponuditi rješenja prihvatljiva svim političkim akterima. Uostalom, njeni čelnici nemaju gotovo nikakvu društvenu relevantnost ni kredibilitet kod građana, koji je odavno prokockan. Društvena civilnost je, pak, sve više utopljena u politički mainstream i postala je ono što teorija civilnog društva prepoznaje kao proces "civil society in power" (civilno društvo kao dio političkog bloka). Civilno društvo nikada više nego danas nije bilo slizano sa aktualnom vlasti. Istina, neki elementi te civilnosti pokazuju stanoviti kritički potencijal ali ne uspijevaju u dovoljnoj mjeri ući u medijski i politički prostor. Naime, taj politički prostor koji su trebale zauzeti nove, od velikih stanaka i njihove ideologije neovisne snage, zadnjih su dva desteljeća zauzimali karijeristi i tipovi koji su zagadili i blokirali put artikulaciji novog političkog, ali civilnog bloka. Ovaj grad nema društveno relevantnih, slobodno mislećih individualaca koji bi svojim autoritetom upozoravali na pogreške svih društveno relevantnih aktera, podržavali dobre inicijative, davali prijedloge i bili dobri i korektivni duh grada. A da pritom nisu salonski intelektualci u službi političkih i inih elita. I tu se vraćamo na početak začaranog kruga koji, ukoliko se svima ne upali crvena lampica, može samo pojačati sveprisutan osjećaj nepovjerenja, bezperspektivnosti, beznađa, bijesa, a na duže staze zaključati izlaz iz tog kruga. David Harvey, geograf i socijalni teoretičar urbanog življenja, jedan od najcitiranijih humanističkih znanstvenika, autor je krilatice "Pravo na grad" koja već godinama odjekuje hrvatskim ulicama. Kao gost Subversive Film Festivala, koji se prošle godine održao u Zagrebu, David Harvey je u jednom razgovoru pojasnio kako je jedan od glavnih ciljeva svakog prava na grad javnim pritiskom natjerati "kapitaliste i građevinske poduzetnike, koji po pravilu djeluju koruptivno na gradske uprave...na bolje ponašanje i na razvijanje projekata od javnog interesa." Nebrojene pulske građanske inicijative zadnjih su nekoliko godina - suočene s demokratskim deficitom nositelja političke moći, a posljedično i neuvažavanjem mnogobrojnih zahtjeva za većim stupnjem građanskog sudjelovanja u procesu donošenja odluka – shvatile da "pravo na grad nije samo pravo na pristup onome što već postoji, nego i pravo da ga mijenjamo u skladu sa svojim željama." Jer, zahtjevi građana za poštivanjem procedure, očuvanjem javnog interesa, uključivanjem stručne javnosti u procese pregovaranja i transparentnijem donošenju odluka u "slučajevima" kao što su pročistač na Lungomareu, Muzil, Brijuni Rivijera, Rojc, Kaštijun, Delfin i dr. – ne bi trebali predstavljati nužno zlo s kojim nositelji političke moći moraju računati, već naprotiv, potencijal koji osigurava legalitet i legitimitet gradskim razvojnim projektima. O praktičnim implikacija odustajanja od "prava na grad" ne treba trošiti puno riječi. Dozvolite da ovo slovo zaključim riječima Davida Harveya: „Stvaranje novog urbanog zajedničkog do­bra, javne sfere demokratskog sudjelovanja, zahtijeva da poništimo učinke ogromnog vala privatizacije koji je bio mantra jednog destruktivnog neoliberalizma. Moramo za­misliti inkluzivniji grad, makar i dalje pro­žet trvenjem, grad koji nije utemeljen samo na drugačijem rasporedu prava, nego i na drugačijim političko-ekonomskim prak­sama. Ako je naš urbani svijet zamišljen i stvoren ljudskim djelovanjem, tada može biti i nanovo izmišljen i iznova stvoren istim takvim djelovanjem. Za neotuđivo pravo na grad vrijedi se boriti. "Gradski zrak osloba­đa" nekoć se govorilo. Zrak je sada pomalo zagađen. Ali, uvijek ga se može očistiti.“ Željko Marković