Jesu li naše plaže dovoljno lijepe i funkcionalne ili je trajno nasipavanje nužno potrebno?
Bilo da se javljaju slike ljeta i uživanja u morskim radostima ili pak zimskih šetnji uz obalu koje napune i najistrošenije baterije, svi imamo divne uspomene na život s morem. Morska obala svugdje je u svijetu najatraktivnije područje za život i turizam (Kipson, 2021) stoga ne čudi da je ljudska aktivnost na tom području snažna i trajna. No čuvamo li mi to blago kako se svako blago čuva? Pazimo li da u nasljeđe mlađim generacijama ostavimo priliku za iste uspomene i resurs koji je nezamjenjiv?
Logika nam kaže da bismo trebali, no događaji na našoj obali upućuju suprotno. Danas more znači resurs koji često nepravedno uzimamo zdravo za gotovo i koristimo toliko nemarno, kao da nismo svjesni da je ograničen. Tako bageri svako proljeće ruju škrape, kamioni istresaju zemlju i kamenja u plićake, miješalice miješaju budući beton koji će pojesti svaku grbu ili kamenčić, a sve to „da nam bude lipo“. Nasipavanje obale postalo je siguran znak dolaska ljeta i sezone. Zvuči kao hrvatski aktualitet, zar ne?
Sigurno će mnogi reći da je turizam jedan od najvećih motora promjene na priobalnim područjima i kako turistička potražnja definira smjer uređenja okoliša. Nije sporno. Ono što jest sporno je kako pomirujemo težnju za sigurnim i zdravim okolišem te ujedno održivom industrijom turizma koja nam stavlja kruh na stol.
Stvaranje plaža u Hrvatskoj
Udruga Sunce te partneri Zelena Istra i WWF Adria kontinuirano upozoravaju kako uređenje obale treba biti vođeno načelima zaštite okoliša, s načelom predostrožnosti. To znači da se svaka ljudska aktivnost u okolišu prvo treba procijeniti sigurnom za okoliš. Međutim, pozivi građana koje zaprimamo servisom Zeleni telefon namukazuju da tome nije tako. Građani prijavljuju nasipavanja obale ili pak izgradnju na obali bez potrebnih dozvola. Ponekad je riječ o megalomanskim projektima koji se provode neobazrivo prema okolišu, a ponekad o manjim nasipavanjima ili sezonskim dohranama koji zasebno ne izgledaju toliko problematično, sve dok ih ne sagledamo u široj slici i zbrojimo posljedice koje sva ta regularna „uređenja“ obale ostavljaju na okoliš.
Ukupna duljina plaža u Hrvatskoj iznosi 619 km, dok je prosječna duljina obale hrvatskih plaža 370 m, što ih uvrštava među najkraće plaže na svijetu (Carević, 2020). Stoga se priobalne općine i gradovi odlučuju na gradnju sve većeg broja novih plaža i/ili na proširenje kapaciteta postojećih, kako bi, prema vlastitoj procjeni, zadovoljile potrebe rastućeg broja turista. Dakle, plaže se nasipavaju ili dohranjuju. Dok nasipavanje spada u kategoriju građenja (novih površina plaže) te iziskuje provođenje postupaka zaštite okoliša i izdavanje dozvola za građenje, dohranjivanje plaža spada u kategoriju tehničkoga održavanja plaža na način da se ne mijenja (bitno) pozicija postojeće obalne linije.
U nedostatku financijskih sredstava za pripremu i izvedbu cjelovitog projekta gradnje plaže, jedinice lokalne samouprave redovito se odlučuju za naizgled jeftiniju praksu formiranja plaža ad hoc nasipanjem materijala duž obalne linije, na poželjnim mjestima koja nisu nužno najpogodnija za takav zahvat. Bez elemenata koji bi osigurali njihovu stabilnost i otpornost na utjecaj valova, tako formirane plaže plešu jedno ljeto tj., u najboljem slučaju, traju jednu ljetnu sezonu, a potom ih zimske oluje većim dijelom naprosto odnesu. Pri tom postaje jasno da je nasipavanje na temelju stručno izrađenog projekta, zbog svoje trajnosti, dugoročno isplativije i kvalitetnije. Osim toga, takvim se postupanjem u velikoj mjeri smanjuje negativan utjecaj dohranjivanog materijala na okolna pridnena morska staništa, jer je količina erodiranog dohranjivanog materijala bitno manja u kvalitetno projektiranoj i izvedenoj plaži te time je manja potreba i za ponavljajućim dohranjivanjima (Obalni plan SDŽ, 2021).
Svjedočimo kako brojni pojedinci koji nisu ishodili potrebne dozvole nasipavaju obalu, a uvidom u Obalni plan SDŽ, evidentno je da se i oni kojima je povjerena briga o pomorskom dobru priklanjanju jeftinijim i bržim rješenjima koja su dugoročno neodrživa. Stoga se pitamo, do kada će se nastaviti betoniziranje i nasipavanje obale po svojoj volji, a bez trajnih posljedica?
Analiza utjecaja nasipavanja na morski okoliš
Kada bi vidjeli kamion koji u škrape ispusti cijelu silinu zemlje i kamenja pretpostavljali smo da nešto nije kako spada, no nismo znali što se točno događa pod morem i zašto je to pogrešno. U okviru projekta SEAS upustili smo se u istraživanje utjecaja nasipavanja obale i dohranjivanja plaža na morske pridnene zajednice pod palicom stručnjakinje dr. sc. Silvije Kipson. Ne ulazeći u pitanja izdavanja dozvola i njihovu zakonitost, pregledni rad dr. sc. Kipson pruža nam prozor u podmorje i navodi primjere kako korištenje neadekvatnog materijala za nasipavanje plaže dovodi do različitih promjena biogeokemije okoliša koji time prestaje biti pogodno stanište za dotadašnje organizme.
Nasipavanje uzrokuje:
▪ onečišćenje teškim metalima, policikličkim aromatskim ugljikovodicima (PAH), polikloriranim bifenilima (PCB) i dr. ako ih korišteni nasipani materijal sadrži (Speybroeck i sur., 2006; Pit i sur., 2017);
▪ gušenje nepomičnih organizama, a posljedično utječe i na mobilne vrste koje o njima ovise, npr. one koje se njima hrane (Aragones i sur., 2015);
▪ umanjenje mogućnosti hranjenja biljojednih vrsta radi blokiranja procesa fotosinteze riba uslijed zamućenja. (Goatley i Bellwood, 2013);
▪ pojave sluzavih algnih nakupina koje se talože na nepomičnim organizmima morskog dna i onemogućavaju im fotosintezu, hranjenje (vidi González-Correa JM, Fernández Torquemada Y, Sánchez Lizaso JL (2008) Long-term effect of beach replenishment on natural recovery of shallow Posidonia oceanica meadows. Estuarine, Coastal and Shelf Science 76 (4): 834-844.)
▪ nemogućnost adekvatnog hranjenja, razmnožavanja i/ili novačenja novih jedinki uslijed gomilanja nasipanog ili naknadno nanesenog materijala na prirodnom staništu tih organizama (Avissar, 2006);
▪ negativne utjecaje na pojedine biljke i životinje uslijed povećanog prisustva ljudi, povećane buke i neprikladno odloženog otpada tijekom korištenja plaža (Ekoinvest, 2020).
Imajući na umu kako su sve karike nekog ekosustava važne, zaključujemo kako nasipavanje može prouzročiti značajnije neravnoteže.
Studija slučaja plaže Poniente i odgovor prirode
Kako bi pokušali oslikati i povezati rečeno, imajući na umu stalnu težnju gospodarskog napretka u turizmu, navodimo primjer nasipavanja plaže Poniente u Benidormu (Valencija, Španjolska) koju predstavlja dr. sc. Kipson:
„Plaža Poniente u Benidormu na španjolskoj obali Sredozemnog mora važna je turistička atrakcija u Valenciji. Proteže se na gotovo 3 km obale i tvori je fini pijesak (0.3 mm). Kao odgovor na utjecaj oluja, a koje su uzrokovale strukturalna oštećenja zida obalne šetnice, 1991. godine usvojeno je rješenje koje je uključivalo nasipavanje/dohranjivanje istočnog dijela plaže u duljini 1350 m. Ukupna količina nasipanog pijeska, iskopanog s morskog dna u blizini planina Helada, iznosila je 710847 m³ , dakle utrošeno je više od 500 m³ za svaki dužni metar plaže. To je rezultiralo proširenjem plaže s početnih 20 m na 100 m širine i bilo je potrebno izgraditi i pero koje bi zadržavalo pijesak i sprječavalo zatrpavanje dna unutar obližnje lučice.
Nasipavanjem je zatrpan dio posidonije koja se nalazila ispred plaže te je glavni uzrok njenog uginuća. S nestankom posidonije, nestale su i usluge ekosustava koje ona pruža u vidu stabilizacije sedimenta i ublažavanja energije valova što je dodatno uzrokovalo odnošenje nasipanog materijala. Zbog izrazito sporog rasta posidonije svako se uništavanje može smatrati ireverzibilnim, barem za vrijeme prosječnog ljudskog života. Trend povlačenja posidonije rezultirao je smanjenjem širine plaže za više od 20 m u periodu od dvije godine nakon nasipavanja.
Dakle, neadekvatno provedeno nasipavanje prouzročilo je ekološku i ekonomsku štetu, a proširenje plaže u zacrtanim gabaritima nije dugoročnije postignuto.
Alternativni izračun pokazao je kako bi inicijalno proširenje plaže od 60 m (umjesto izvedenih 100 m) u prvoj fazi zadovoljilo funkcionalnost u pogledu njene javne uporabe u svrhu rekreacije i dr., izbjeglo uništenje naselja posidonije, zadržalo stabilnost plažnog profila i smanjilo prvotne gubitke nasipanog pijeska. Tek nakon 20 godina bilo bi potrebno ponovno nasipati plažu kako bi se ona ponovno proširila na 60 m. Za obje bi faze trebalo ukupno 341630 m³ pijeska, dakle 52 % manje od količine utrošene u zahvatu 1991. god., a za isti period funkcionalnosti plaže. Uz sve to, prirodna baština, u vidu naselja posidonije potencijalno starog nekoliko stotina do tisuća godina, ne bi bila uništena.“U želji da stvore turističku i lokalnu vrijednost, izgubili su istu jer je priroda dala odgovor na ljudske akcije i to jednostavnim činom pomicanja jedne „morske trave“ samo malo dublje u more.
Potrebno nam je prirodno i zdravo!
No, ne trebamo putovati u Španjolsku kako bi se uvjerili da loše upravljanje obalom dovodi do ekonomskih i ekoloških gubitaka. Prošetajmo ovog proljeća po našoj obali, pogledajmo što sve želimo pokoriti. Treba li nam savršeno ravna obala sa savršeno ujednačenim kamenjem? Treba li to našim turistima ili pak cijene autentičnost i dolaze iz zemalja koje su svoje obale već uništile pa ostaju zadivljeni jedinstvenim momentima našeg Jadrana?
Udruga Sunce smatra da nam ne treba. Stajališta smo da nam je potrebno prirodno, zdravo i jedinstveno. Mijenjali bismo svu udobnost ručnika na betonskom platou za iskustvo zarona u more puno života. Ne kosimo se zbog toga s razvojem gospodarstva, dapače, našim radom nudimo rješenja pomirenja razvoja i očuvanja okoliša.
Neki od mogućih koraka upravljanja obalom, koji nude zadovoljenje potreba lokalne zajednice uz očuvanje okoliša i finacijsku isplativnost, nudi i dr. sc. Kipson u svom istraživanju:
1. izraditi ili izmjeniti/nadopuniti zakonsku regulativu koja bi definirala metode i načine dohranjivanja, uključujući nužne standarde o kvaliteti plažnog materijala (Carević, 2020)
2. promovirati “dobru praksu” vezanu uz problematiku erozije plaža (istaknutu npr. u Obalnom planu SDŽ)
3. zagovarati adekvatni nadzor pri izvođenju radova (npr. metoda, količine i kvalitete nasipnog materijala)
4. zagovarati alternativna, održivija rješenja, npr.:
a. koncept povećanja kapaciteta plaža koji predviđa mjere kojima se minimalno utječe na prirodnu ravnotežu te uključuje proširenje plaže u zaleđe ili postavljanje “sezonskih” sunčališta (potencijalno i od umjetnih materijala) koja se nakon ljetne sezone mogu ukloniti (Carević, 2020);
b. prirodna rješenja (engl. nature-based solutions, vidi Morris i sur., 2021), npr. Održavati dobar konzervacijski status morskih cvjetnica koje svojim korijenjem stabiliziraju sediment dok listovima umanjuju energiju valova čime sprječavaju, ili barem umanjuju, eroziju obale te djeluju kao “prirodne čuvarice plaže“.
Autorice ovog Policy statementa su pravnice Udruge Sunce.
Stručni rad dr.sc. Silvije Kipson pročitajte u prilogu.
#nasipavanje #projektseas #seas
