Praksa Odbora za pridržavanje i praćenje provedbe Aarhuške konvencije
Aarhuška konvencija, u svom članku 15., otvorila je mogućnost za uspostavu mehanizma nadzora za ocjenjivanje pridržavanja njezinih odredbi koji je dostupan ne samo državama, već i pripadnicima javnosti. Na prvom Sastanku stranaka Konvencije u listopadu 2002. usvojena je Odluka I/7 o nadzoru nad pridržavanjem Konvencije koji provodi Odbor za pridržavanje (usklađenost) (engl. Compliance Committee, dalje: Odbor).
Postupak pred Odborom može se pokrenuti na pet načina:
- Stranka može podnijeti predstavku (engl. submission) u odnosu na drugu stranku (dosad je zabilježen jedan takav slučaj – predstavka Rumunjske u odnosu na Ukrajinu (ACCC/S/2004/1));
- Stranka može podnijeti predstavku koja se odnosi na njezino vlastito pridržavanje (nijedan slučaj dosad).
- Tajništvo može uputiti predmet Odboru (engl. referral) (nijedan slučaj dosad).
- Pripadnici javnosti mogu podnijeti priopćenje (engl. communication) u odnosu na stranku Konvencije (do 22. travnja 2014. podnijeto je 96 takvih priopćenja).
- Odbor može razmotriti pitanja pridržavanja na vlastitu inicijativu i dati preporuke ako je to prikladno.
Ovlasti Odbora ograničene su činjenicom da je Sastanak stranaka Konvencije (engl. Meeting of the Parties) glavno tijelo koje donosi odluke u pogledu nepridržavanja. Odbor, u pravilu, održava sastanke četiri puta godišnje, a Sastanci stranaka se održavaju svake tri godine. Budući da su tri godine relativno dugo razdoblje, Odbor može, u svrhu rješavanja predmeta bez odlaganja, poduzimati određene mjere ako utvrdi nepridržavanje Konvencije u razdobljima između Sastanaka stranaka. Te su mjere podložne naknadnom razmatranju od strane Sastanka stranaka, a uključuju:
a) pružiti stranci savjete i pomoć u provedbi Konvencije, u dogovoru sa strankom;
b) dati stranci preporuke;
c) zahtijevati od stranke da podnese strategiju, uključujući i rokove, za postizanje usklađenosti s Konvencijom te da podnese izvješće o provedbi takve strategije;
d) u slučaju priopćenja koje podnese pripadnik javnosti, dati stranci preporuke o konkretnim mjerama za rješavanje pitanja na koja je ukazao podnositelj priopćenja.
Mjere pod b) do d) mogu se poduzeti jedino ako stranka o kojoj se radi na to pristane. Ako stranka pristane na preporuke Odbora, i ako pokaže određeni napredak u pridržavanju, Odbor neće podnijeti zasebnu odluku o njezinom nepridržavanju na idućem Sastanku stranaka, već će predmet samo spomenuti u svom izvješću.
U slučaju da utvrdi nepridržavanje, pored mjera koje može poduzimati između zasjedanja Sastanaka stranaka, Odbor može Sastanku stranaka predložiti da poduzme jednu ili više sljedećih mjera:
e) donijeti izjave o nepridržavanju (neusklađenosti);
f) izdati upozorenja;
g) obustaviti posebna prava i povlastice za stranku temeljem Konvencije, u skladu s važećim pravilima međunarodnog prava u vezi suspenzije primjene ugovora;
h) poduzeti druge nekonfrontacijske, izvansudske i savjetodavne mjere koje bi bile prikladne.
Budući da su ovlasti Odbora samo savjetodavne naravi, Sastanak stranaka ne mora usvojiti njegove preporuke. Međutim, dosad su na Sastancima stranaka potvrđene odluke Odbora o nepridržavanju Konvencije, a usvojena je i većina njegovih preporuka.
Bitno je istaknuti da ovo nije sudski postupak. Kada Sastanak stranaka utvrdi da neka stranka Konvencije ne poštuje njezine odredbe zapravo se postupak dalje nastavlja kao mehanizam pomoći gdje dotična stranka (država) dobrovoljno surađuje s tijelima Konvencije kako bi ispravila utvrđene neusklađenosti.
Razmatranje prakse Odbora izuzetno je važno za razumijevanje odredbi Aarhuške konvencije koje su ponekad oblikovane izrazima koji predstavljaju pravne standarde (primjerice djelotvornost, pravodobnost, pravičnost, pravednost i sl.). Poznavanjem prakse Odbora koja se odnosi na druge stranke Konvencije može se izbjeći njezina pogrešna primjena u domaćoj praksi. Osim toga, loša iskustva primjene Konvencije iz drugih država mogu poslužiti u formuliranju prijedloga za izmjene domaćih propisa i/ili prakse koja se odnosi na provedbu Konvencije.
Zaključci Odbora relevantni za hrvatsku praksu:
1. Sudjelovanje javnosti mora biti omogućeno u svim fazama postupka u kojima se odlučuje o zahvatu koji može imati značajan utjecaj na okoliš
2. Osporavanje političkih odluka donesenih prije provođenja pravno uređenih postupaka
3. Sudska kontrola (ne)učinkovitosti rada inspekcija
4. Mogućnost ostvarivanja sudske zabrane
5. Besplatna pravna pomoć za udruge
